Preciznošću kakvom je pisana "Knjiga nemira" Fernanda Pessoe, Ivan Lovrenović ispisuje svoju knjigu "vježbi pamćenja" naslovljenu "Azijski vjetar". Nije da između te dvije knjige nema i drugih sličnosti, povezuje ih i njihov fini, kultivisani pesimizam koji ne zaziva potop već o životu govore kao o čudu. Kratki i koncizni zapisi kaleidoskopski su pogledi na jedan dug i bogat život, življen u jeziku ponajprije, ali i među ljudima. Ono u što čitatelj stiče uvid čitajući ovu knjigu nije samo život jednog pisca, nego i život čovjeka koji je neumorno prebirao po maternjem jeziku, u njemu tražeći ono što bi nas učinilo više ljudima a manje zvjerima. Rijetko je ko ovdašnju književnost doživljavao i o njoj pisao kao Ivan Lovrenović. On se nije dao uhvatiti u zamku u koju su se hvatali pisci sa ovih prostora i koji su ignorišući vlastitu tradiciju pružali ruke onim iz velikih jezika, a sve ne bi li ih izbavili iz družine kojoj su tako silno željeli ne pripadati. S velikom posvećenošću ovaj je autor proučavao ovdašnju kulturu i o njoj pisao, a "Azijski vjetar" dnevnik je njegove spisateljske svijesti.