Autori
Boris Dežulović
Boris Dežulović rođen je 20. studenog 1964. u Splitu. Novinarsku karijeru započeo je sredinom osamdesetih, kao urednik Le Spizda, satiričkog priloga Omladinske iskre, 1990. nastavio kao novinar Nedjeljne Dalmacije, a od 1991. kao komentator i ratni reporter Slobodne Dalmacije. Zajedno s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem u Nedjeljnoj i Slobodnoj Dalmaciji od 1988. uređuje satirički podlistak Feral, koji 1993. utemeljuju kao nezavisni satiričko-politički tjednik Feral Tribune. Godine 1999. postaje kolumnist Globusa, a od 2015. radi u zagrebačkim Novostima. Suradnik je brojnih hrvatskih, slovenskih, srpskih i bosanskohercegovačkih medija. Novinarom godine u Hrvatskoj proglašen je 2004. i 2022., a 2014. u Londonu je dobio i European Press Award za najbolji novinski komentar. Objavio je romane Christkind (2003), Jebo sad hiljadu dinara (2005) i Tko je taj čovjek? (2025), pjesničku zbirku Pjesme iz Lore (2005) i zbirku priča Poglavnikova bakterija (2007), te roman za djecu Život i snoviđenja slavnog žohara Zaštomira (2023). S Lucićem je priredio Antologiju suvremene hrvatske gluposti, (1999), a autor je i knjige intervjua Razgovori sa Smojom (2015), zbirke sportskih eseja Diego Armando i sedam patuljaka (2011), Bili libar (2022.) i Bili libar 2 (2023.), te religiološke rasprave Summa Atheologiae (2019). Izbore novinskih kolumni ukoričio je u zbirkama Ugovor s đavlom (2008), Crveno i crno (2010), Zločin i kazna (2010) i Rat i mir (2012), te četverosveščanom izboru Kod Kože - Derviš i smrt, Goli i mrtvi, Krik i bijes i Razum i osjećaji (2022). Živi i radi u Paićima.
Autorica fotografije: Rose Fistanić
Ivan Lovrenović
Ivan Lovrenović (1943) rodio se u Zagrebu, odrastao u Mrkonjić-Gradu, živi u Sarajevu. Osnovno školovanje završio u Mrkonjić-Gradu, gimnaziju i Filozofski fakultet (jugoslavenske književnosti i etnologija) u Zagrebu. Objavio je tridesetak knjiga (ritmizirana proza, romani, putopisi, kulturno-povijesne studije, eseji i kronike, književne antologije).
Knjiga: Azijski vjetar
Autor fotografije: Anto Magzan
Ante Tomić
Ante Tomić rođen je 1970. u Splitu. Sve drugo što se o njemu da pročitati u hrvatskim novinama i na domovinskim web portalima, uglavnom je laž. U Zagrebu ga je, kao gimnazijalca, udario auto. Dogodilo se to blizu mjesta na kojemu je drugi hrvatski prozaist, Ivo Kozarčanin, 1941. glavom platio noćno mokrenje uz kasarnsku ogradu. Tomić je, ipak, imao sreće. U regiji i u Europi ga knjiški znalci i kritičari cijene neusporedivo više nego u domovini i zavičaju. U Hrvatskoj ga po patriotskome tisku, na dalekovidnici i među plaćenim grlima zagrebačkog Filozofskog fakulteta, mrze gotovo jednako žarko koliko ga voli njegova nepodnošljivo brojna publika. Tomić je živi dokaz da je Hrvatska zemlja i slobodnih ljudi. Oni ga čitaju. Dokaz je on i još nečega: fašisti su uvijek i svuda smrtno neduhoviti ljudi. Kada ne piše za sebe, za Jutarnji list i za Slobodnu Dalmaciju, Ante Tomić piše za Rajka Grlića. Još nekoliko redatelja u domovini i u regiji željeli su ga za svog pisca. Nakon što ih je obzirno odbio, znali su ga zamrziti žarom bivših djevojaka. Ali ne svi. Ima ih i koji znaju da je Tomić jedna od rijetkih autentičnih dragocjenosti žive hrvatske kulture.
Autor fotografije: Miljenko Jergović
